Argument za radikalni idealizam

Svako “radikalno” uverenje je bilo optuživano za “utopizam”, a libertarijanski pokret tu nije izuzetak. Čak i neki libertarijanci smatraju da ne bismo trebali plašiti ljude svojim “radikalizmom”, te da bi stoga puna libertarijanska ideologija i program trebalo da budu držani dalje od pogleda javnosti. Ti ljudi preporučuju “fabijanski” graduelistički program, samo što se oni zalažu za postepeno smanjenje državne moći. Jedan primer iz oblasti poreske politike: umesto zalaganja za “radikalnu” meru ukidanja svih poreza, ili čak ukidanja poreza na dohodak, trebalo bi da se zadovoljimo apelima za mala poboljšanja; recimo, za smanjenje poreza na dohodak za dva procenta. 

 

U oblasti strateškog razmišljanja, ukazuje se potreba da libertarijanci izvuku pouku od marksista, budući da su oni duže od bilo koje druge grupe razmišljali o strategiji radikalne društvene promene. U tom smislu, marksisti uviđaju dve kritično važne strateške greške koje su bile uzrok “odstupanju” od pravog puta: jedno nazivaju “levim skretanjem”; drugo odstupanje, nasuprot tome, jeste “desničarski oportunizam”. Kritičari libertarijanskih “ekstremističkih” principa predstavljaju analogon marksističkim “desničarskim oportunistima”. 

 

Glavni problem sa oportunistima je u tome što ih zadovoljavanje strogo graduelnim i “praktičnim” programima, programima koji imaju dobre izglede da budu odmah usvojeni, dovodi u veliku opasnost da u potpunosti izgube iz vida ključnu stvar, libertarijanski cilj. Onaj ko se zadovoljava apelima za smanjenje poreza za dva procenta, doprinosi uništenju krajnjeg cilja ukidanja svih poreza. Koncentrisanjem na neposredna sredstva, on radi u prilog likvidaciji krajnjeg cilja, a samim tim i razloga zbog kojeg je postao libertarijanac. Ako libertarijanci neće da drže visoko podignutu zastavu čistog principa, zastavu vrhovnog cilja – ko će? Odgovor je – niko; stoga je drugi glavni izvor odstupanja od čistote cilja u nedavnoj prošlosti bilo skretanje na pogrešan put oportunizma. 

 

Slučaj za primer skretanja oportunističkim putem predstavljaće neko koga ćemo nazvati “Robert”, koji je ranih 50-tih postao odlučni i militantni libertarijanac. Opredeljujući se ubrzo za aktivizam i ostvarivanje neposrednih ciljeva, Robert je zaključio da je ispravan strateški pristup da ublaži sve priče o libertarijanskom cilju, a posebno da ublaži libetarijansko neprijateljstvo prema državi. Njegov cilj je bio da stavlja naglasak samo na ono “pozitivno” i na ciljeve koje ljudi mogu ostvariti dobrovoljnom delatnošću. 

 

Kako je njegova karijera napredovala, Robert je na beskompromisne libertarijance počeo da gleda kao na smetnju; stoga je počeo sistematsku borbu brotiv svih u svojoj organizaciji koje je uhvatio da se “negativno” izjašnjavaju o državi. Nije trebalo mnogo vremena da Robert počne da libertarijansku ideologiju otvoreno i eksplicitno odbacuje i da apeluje na “partnerstvo” između države i privatnog preduzetništva – između prinude i dobrovoljnosti – ukratko, da se otvoreno preporučuje za mesto u državnoj službi. Ipak, u svojim predasima, Robert će još uvek o sebi govoriti kao o “anarhisti”, ali samo u jednom apstraktnom, maglovitom smislu, potpuno nevezanom sa značenjem same reči. 

 

Free market ekonomista, F. A. Hajek (F. A. Hayek), za koga se nikako ne može reći da je bio “ekstremista”, elokventno je pisao o vitalnom značaju koji za uspeh slobode ima pridržavanje čiste i “ekstremne” ideologije kao večnog uverenja. Hajek tu piše da je veliku privlačnu snagu socijalizmu uvek davalo stalno naglašavanje njegovog “idealnog” cilja, ideala koji je prožimao, informisao i rukovodio delovanjima svih onih koji su nastojali da ga ostvare. Hajek potom dodaje: 

 

“Mi moramo izgradnju slobodnog društva ponovo učiniti intelektualnom pustolovinom, činom hrabrosti. Ono što nam nedostaje jeste liberalna Utopija, program koji ne bi predstavljao ni puku odbranu postojećeg, niti razvodnjenu vrstu socijalizma, već istinski liberalni radikalizam koji se ne bi susprezao pred moćnicima (uključujući i sindikate), koji ne bi bio strogo praktičaki usmeren i koji se ne bi zadovoljavao onim što se danas čini politički mogućim. Potrebne su nam intelektualne vođe spremne da se odupru slatkorečivosti moćnika i uticajnih ljudi, spremne da rade za ideal, ma kako mali bili izgledi za njegovu skorašnju realizaciju. To moraju biti ljudi spremni da se drže principa i da se bore za njihovo potpuno ostvarenje, ma koliko ono bilo daleko... Slobodna trgovina i jednakost šansi su još uvek ideali koji mogu da raspale maštu velikog broja ljudi; međutim, puka “razumna sloboda trgovine” ili puko “popuštanje kontrole” nemaju ni intelektualni ugled, niti su sposobni da pobude bilo kakav entuzijazam. Glavna lekcija koju istinski liberali moraju da nauče od uspeha socijalističkog pokreta jeste da je njihova hrabrost da budu utopisti bilo ono što im je obezbedilo podršku intelektualaca, a samim tim i uticaj na javno mnenje, koje obnoć čini mogućim ono što se koliko juče činilo potpuno udaljenim ciljem. Oni koji se isključivo brinu za ono što im se u postojećoj klimi javnog mnenja čini praktički izvodljivim, stalno otkrivaju da je čak i to, usled promena nastalih u javnom mnenju, koje oni nisu ni pokušali da usmere u drugom pravcu, odjednom postalo politički nemoguće. Sve dok filozofsko zasnivanje slobodnog društva ne budemo ponovo učinili živom intelektualnim temom, a njenu implementaciju zadatkom koji predstavlja izazov za genijalnost i imaginaciju naših najpronicljivijih umova, izgledi za slobodu biće zaista mračni. Ali ako bismo ponovo zadobili poverenje u moć ideja, što je bilo obeležje liberalizma u njegovim najboljim danima, bitka ne bi bila izgubljena."

 

Hajek je ovde podvukao jednu značajnu istinu i važan razlog za insistiranje na vrhovnom cilju: ushićenje i entuzijazam koji može da pobudi logički konzistentan sistem. Ko bi još jurišao na barikade zbog smanjenja poreza za dva posto? 

 

Postoji još jedan vitalan taktički razlog za vernost čistom principu. Tačno je da svakodnevni društveni i politički događaji predstavljaju rezultantu mnogih pritisaka, često nezadovoljavajućih ishoda nadgornjavanja suprotstavljenih ideologija i interesa. Ali, samo i iz tog razloga za libertarijanca je važno da se pridržava prethodno rečenog. Poziv za dvoprocentnim smanjenjem poreza može ostvariti samo malo ispravljanje projektovanog povećanja poreske stope; apel za drastičnim smanjenjem poreza može zaista i da ostvari suštinsko smanjenje. A, dugoročno gledano, strateška uloga “ekstremista” jeste da sve više i više vrše pritisak na matricu svakodnevnih aktivnosti u svom pravcu. 

 

Socijalisti su u neku ruku bili pristalice ove strategije. Ako pogledamo u socijalistički program izložen pre šezdeset, ili čak pre trideset godina, postaće nam jasno da su mere koje su pre samo generaciju-dve smatrane opasnim, danas prihvaćene kao nužan deo “mejnstrim” američkog nasleđa. Posmatrano na ovaj način, svakodnevni kompromisi navodno "praktične" politike neminovno vodi u kolektivističkom pravcu. Ne postoji razlog zašto libertarijanci ne bi ostvarili isto. U stvari, jedan od razloga zbog čega je konzervativna opozicija kolektivizmu toliko slaba jeste taj što konzervativizam, po samoj svojoj prirodi, ne nudi nikakvu konzistentnu političku filozofiju, već samo "praktičnu" odbranu postojećeg statusa quo, obožavanog kao otelovljenje američke "tradicije". Kako se, pak, etatizam sve više širio i počeo da prožima sve pore društva, on je, po definiciji, postajao sve prihvaćeniji i, stoga, deo "tradicije"; to je razlog zbog čega konzervativizam ne može da pronađe intelektualno oružje kojim bi ga porazio. 

 

Odanost principu znači nešto više od pukog visokog vrednovanja i neprotivrečenja vrhovnom libertarijanskom idealu. Ona takođe znači i nastojanje da se taj vrhovni cilj dosegne onoliko brzo koliko je to fizički moguće. Ukratko, libertarijanac nikada ne sme da zastupa ili daje prednost postepenom nasuprot neposrednom i brzom pristupu ostvarenju njegovog cilja. Naime, postupajući na taj način, on potkopava neuporediv značaj svojih vlastitih ciljeva i principa. A ako on sam tako omalovažava sopstvene ciljeve, kako da ih onda drugi poštuju? 

 

Ukratko, ukoliko zaista teži ostvarenju slobode, libertarijanac mora želeti njeno ostvarenje najdelotvornijim i najbržim dostupnim sredstvima. U tom duhu je postupio klasični liberal, Leonard Rid (Leonard E. Reed), kada je, zalažući se nakon II Svetskog rata za neposredno i potpuno ukidanje kontrole cena i nadnica, izjavio u jednom svom govoru: “Kada bi na ovoj govornici bilo dugme, pritiskom na koje bi u istom trenutku bile ukinute kontrole svih cena i nadnica, ja bih stavio svoj prst na njega i pritisnuo bih to dugme!” 

 

Libertarijanac bi, stoga, trebalo da bude osoba koja bi pritisnula dugme, kada bi ono postojalo, za trenutno ukidanje svih nasrtaja na slobodu. On, naravno, zna da takvo magično dugme ne postoji, ali je sveukupna njegova strateška orijentacija obojena i definisana tim njegovim prioritetnim ciljem. 

 

Ta “abolicionistička” orijentacija, opet, ne znači da libertarijanac ima nerealističnu procenu o tome koliko brzo će, u stvari, njegov cilj biti ostvaren. U tom smislu ni libertarijanski zagovornik ukidanja ropstva, Vilijam Lojd Gerison (William Lloyd Garrison) nije bio “nerealističan” kada je 1830. prvi podigao slavni barjak hitnog oslobađanja robova. Njegov cilj je bio moralno ispravan, a njegov strateški realizam se potvrdio u tome što on nije očekivao da će njegov cilj biti brzo ostvaren. U prvom poglavlju smo videli da je sam Gerison pravio tu razliku: “Hitno i neposredno ukidanje ropstva koje zahtevamo, biće na kraju, avaj, postepeno ostvareno. Nikada nismo rekli da će ropstvo biti srušeno jednim udarcem; uvek smo tvrdili da je to ono što bi trebalo da se desi.” Inače, Gerison je jednom pronicljivo upozirio: “Zagovaranje graduelizma u teoriji znači praktično otezanje u nedogled.”

 

Graduelizam u teoriji zaista potkopava sam cilj prihvatanjem da on mora da zauzme drugo ili treće mesto u odnosu na druge, nelibertrijanske ili antilibertarijanske obzire. Jer, naklonost ka graduelizmu znači da su ti drugi razlozi važniji od slobode. Pretpostavite, tako, da zagovornik ukidanja ropstva kaže: “Ja zastupam okončanje ropstva – ali tek za deset godina”. To bi, međutim, podrazumevalo da bi njegovo ukidanje kroz osam ili devet godina, ili a fortiori odmah, bilo pogrešno, i da je bolje da ropstvo potraje još neko vreme. Ali, to bi značilo da odbacujemo poštovanje prema pravdi i da za abolicioniste (ili libertarijance) cilj po sebi ne predstavlja više najvišu vrednost. U stvari, i za abolicioniste i za libertarijance bi ovo značilo da zastupaju nastavljanje zločina i nepravde. 

 

Iako je za libertarijance od vitalnog značaja da visoko postavljaju svoj vrhovni i “ekstremistički” ideal, to ga, nasuprot Hajeku, još uvak ne čini “utopijskim”. Istinski utopista je čovek koji zagovara sistem koji je u suprotnosti sa prirodnim pravom ljudi i stvarnog sveta. Utopijski sistem ne bi mogao da funkcioniše čak ni kada bismo uspeli da sve ubedimo da rade na njegovom ostvarenju. Utopijski sistem ne može da funkcioniše, tj. ne može da opstane kao funkcionalan sistem. Levičarski utopijski cilj: komunizam – ukidanje podele rada i prihvatanje uniformnosti – ne bi mogao da funkcioniše čak ni kada bi odmah svi hteli da ga prihvate. On ne bi funkcionisao zato što predstavlja nasilje nad samom prirodom čoveka i sveta, posebno nad jedinstvenošću i individualnošću svake osobe, njenih sposobnosti i interesa, i zbog toga što bi njegovo prihvatanje značilo drastično smanjenje u proizvodnji bogatstva, u toj meri da bi to značilo osuditi najveći deo ljudske rase na gladovanje i izumiranje u vrlo kratkom roku. 

 

Ukratko, popularna upotreba termina “utopijski” ne pravi razliku između dve vrste problema koji stoje na putu programu radikalne izmene statusa quo. Kod prve je problem u tome što zahteva nasilje nad ljudskom prirodom i prirodom sveta, te stoga ne može da funkcioniše kada taj program pokušamo da sprovedemo. To je komunistički utopizam. Kod druge je teškoća u ubeđivanju dovoljnog broja ljudi da taj program treba da bude usvojen. Prva od njih je loša teorija zbog toga što predstavlja nasilje nad ljudskom prirodom; kod druge je problem jednostavno u ljudskoj volji, u ubeđivanju dovoljnog broja ljudi u ispravnost doktrine. Termin “utopijski” u svojoj uobičajenoj pežorativnoj upotrebi pristaje jedino prvoj. 

 

Libertarijanizam u svom najdubljem smislu, stoga, nije utopijsko, već eminentno realističko učenje, zbog toga što je to jedina teorija koja je u istinskom skladu sa prirodom čoveka i sveta. Libertarijanac ne poriče raznolikost i različitost među ljudima, on ih obožava i traga za načinom da toj raznolikosti omogući da dođe do svog punog izraza u potpuno slobodnom svetu. Pri svemu tome on, takođe, vodi računa o izuzetnom povećanju produktivnosti i životnog standarda svih ljudi, o jednom eminentno “praktičnom” aspektu stvari koji inače istinski utopisti s prezirom odbacuju kao zlo “materijalizma”. 

 

Libertarijanac je takođe izuzetno realističan, jer jedino on u potpunosti shvata prirodu države i njenu žeđ za moći. On je očigledno mnogo realističniji od konzervativca koji veruje u “ograničenu državu”, što je zaista nepraktično utopijsko verovanje. Taj konzervativac neprestano ponavlja svoju mantru da centralna vlast treba da bude snažno ograničena ustavom. Pa ipak, dok hudi na izopačenje izvornog Ustava i širenje federalne moći od 1789. godine, konzervativac istovremeno propušta da izvuče pravu pouku iz te degeneracije. 

 

Ideja strogo ograničene konstitucionalne države je bio plemenit pokušaj koji je, čak i pod mnogo povoljnijim i srećnijim okolnostima, propao. Ako je tada propao, zašto bi danas sličan pokušaj prošao iole bolje? Ali ne, to je konzervativni zastupnik laissez-faire sistema, čovek koji prvo sve oružje i svu moć odlučivanja da u ruke centralnoj vladi, pa onda kaže: “Ograničite se”; on je taj koji je istinski nepraktični utopista. 

 

Postoji još jedan dubok razlog zbog kojeg libertarijanci osećaju prezir prema obuhvatnom levičarskom utopizmu. Levi utopisti bezizuzetno zahtevaju drastičnu promenu ljudske prirode; po levičarima, čovek nema prirodu. Pretpostavlja se da pojedinac može da bude neograničeno oblikovan institucijama koje je stvorio, pa je tako komunistički ideal (ili ideal prelaznog socijalističkog sistema) stvaranje Novog Komunističkog Čoveka. Libertarijanac veruje da, u krajnjoj analizi, svaki pojedinac poseduje slobodnu volju i oblikuje samog sebe; stoga je glupo nadati se jedinstvenoj i drastičnoj promeni koju bi ostvario pretpostavljeni Novi Poredak. Libertarijanci bivoleli da vide moralno poboljšanje kod svih ljudi, iako njegovi moralni ciljevi imaju malo šta zajedničko sa ciljevima socijalista. On bi, na primer, bio presrećan da vidi da svaka želja za nasiljem jednog čoveka nad drugim nestane sa lica zemlje. Ali, on je previše realista da bi svoje nade uložio u ovu vrstu promene. Umesto toga, libertarijanski sistem je takav sistem koji će, pod bilo kojim datim ljudskim vrednostima i stavovima, istovremeno biti i moralniji i mnogo bolje funkcionisati nego bilo koji drugi. Naravno, što bude bilo manje želje za nasiljem, to će bilo koji društveni sistem, uključujući i libertarijanski, bolje funkcionisati; tada bi, na primer, bilo manje potrebe za postojanjem policije i sudova. Libertarijanski sistem, međutim, ne polaže nikakve nade u bilo kakvu promenu te vrste. 

 

Ako, dakle, libertarijanac mora da zagovara neposredno ostvarenje slobode i ukidanje etatizma, i ako je graduelizam u teoriji u suprotnosti sa tim krajnjim ciljem, koju onda stratešku poziciju u današnjem svetu treba da zauzme libertarijanac? Mora li nužno da se vezuje isključivo za zagovaranje hitnog ukidanja države? Da li su “tranzicioni zahtevi”, koraci ka praktičnom ostvarenju slobode, nužno nelegitimni? Ne, jer bi to značilo padanje u drugu samopobijajuću stratešku zamku “levičarkog sektaštva”. Naime, dok su libertarijanci isuviše često postajali oportunisti koji su izgubili viziju svog krajnjeg cilja i potkopavali ga, neki su evoluirali u suprotnom pravcu: bojali su se i osuđivali bilo kakav napor u pravcu ostvarenja ideje kao neminovnog izneveravanja samog cilja. Tragedija je u tome da su ovi sektaši, osuđujući svaki napor oko nečega što nije sam cilj, doprinosili tome da briga o samom cilju učini besmislenom i uzaludnom nadom. Jer, koliko god bismo svi mi bili presrećni kada bi stizanje do apsolutne slobode bilo moguće u jednom skoku, realistički izgledi za takav jedan odlučan skok su prilično mali. Ako društvene promene nisu uvek male i postepene, to ne znači da se one obično dešavaju u jednom skoku. Odbacivanjem svakog tranzicionog pristupa cilju, dakle, ti libertarijanski sektaši onemogućuju da sam cilj ikada bude ostvaren. Na taj način, sektaši mogu konačno biti isto takvi “likvidatori” samog cilja kao i sami oportunisti. 

 

Neretko će jedna ista osoba od prihvatanja jedne od ove dve suprotstavljene pogreške otići ka prihvatanju one druge, oba puta promašujući ispravan strateški pristup. Pa se tako, razočaran godinama uzaludnog zagovaranja čistote cilja bez ostvarenja ikakvog napretka u stvarnom svetu, levi sektaš, u potrazi za bilo kakvim brzim napretkom, čak i po cenu napuštanja svog krajnjeg cilja, može odazvati omamljujućem zovu desničarskog oportunizma. Ili će desničarski oportunista, zgađen sopstvenim kompromisima i kompromisima svojih kolega u pogledu očuvanja svog intelektualnog integriteta i krajnjih ciljeva, otići u levo sektaštvo i osuđivati bilo kakvo postavljanje strateških prioriteta na putu ostvarenja tih krajnjih ciljeva. Tako posmatrano, ta dva suprotstavljena skretanja se hrane i zavise jedno od drugog, a oba su destruktivna po glavni zadatak delotvornog ostvarenja libertarijanskog cilja. 

 

Kako onda uopšte možemo znati kada neka polovična mera ili tranzicioni zahtev treba da budu pozdravljeni kao korak u pravom smeru ili odbačeni kao oportunistička izdaja cilja? Da bismo odgovorili na to krucijalno pitanje treba da imamo u vidu dva kriterijuma od vitalnog značaja: (1) da, ma o kakvom se tranzicionom zahtevu radilo, krajnji cilj slobode mora uvek biti držan ispred kao željeni cilj; i (2) da niti jedan korak ili sredstvo nikada ne smeju, ni implicitno ni eksplicitno, biti u suprotnosti sa tim krajnjim ciljem. Kratkoročni zahtevi možda ne sežu onoliko daleko koliko bismo hteli, ali uvek moraju biti u saglasnosti sa krajnjim ciljem; ako to nisu, kratkoročni ciljevi će raditi protiv dugoročne svrhe, pa ćemo imati na delu oportunističku likvidaciju libertarijanskog principa. 

 

Jedan primer takve kontraproduktivne i oportunističke strategije možmo uzeti iz poreskog sistema. Libertarijanac se nada mogućem ukidanju svih poreza. Za njega je savršeno legitimno da, kao stratešku meru u željenom pravcu, vrši pritisak za drastičnim smanjenjem ili ukidanjem poreza na dohodak. Ali, libertarijanac nikad ne sme da da svoju podršku bilo kom novom porezu ili povećanju postojećih poreza. Na primer, on ne sme da, zalažući se na jednoj strani za veliko smanjenje poreza na dohodak, istovremeno poziva da se oni zamene porezom na promet ili nekom drugom vrstom poreza. Smanjenje, ili bolje, ukidanje poreza, uvek je u skladu sa smanjenjem državne moći i značajan korak u pravcu slobode, ali njihovo zamenjivanje novim ili većim porezima na drugoj strani, znači upravo suprotno, jer ono predstavlja novo ili dodatno nastupanje države na nekom drugom frontu. Nametanje novih ili viših poreza je naprosto u kontradikciji i predstavlja podrivanje samog libertarijanskog cilja. 

 

Slično tome, u ovoj eri stalnih deficita federalne vlade, često smo suočeni sa praktičnim problemom: da li treba da se složimo sa smanjenjima poreza, iako će ta smanjenje rezultovati u povećanju budžetskog deficita? Konzervativci, koji iz svoje posebne perspektive pretpostavljaju balansiranje budžeta smanjenju poreza, neumorno se protive bilo kom smanjenju koje odmah i striktno propraćeno ekvivalentnim ili još većim smanjenjem državnih izdataka. Ali, pošto je oporezivanje nelegitimni akt agresije, bilo koje odbijanje da se pozdravi smanjenje poreza – bilo koje smanjenje poreza – snažno potkopava libertarijanski cilj i protivreči mu. Vreme za protivljenje vladinim izdacima je kada se raspravlja ili glasa o budžetu; tada libertarijanac takođe treba da zahteva drastična smanjenja izdataka. Ukratko, obim vladine aktivnosti mora da bude smanjivan u svakoj prilici: bilo kakvo protivljenje poreskim smanjenjima ili kresanjima državne potrošnje je nedopustivo, jer protivreči libertarijanskim principima i libertarijanskom cilju. 

 

Posebno opasno iskušenje oportunističke prakse jeste tendencija nekih libertarijanaca, posebno u Libertarijanskoj stranci, da budu "odgovorni" i "realni" istupajući sa nekom vrstom "četvorogodišnjeg plana" deetatizacije. Važna stvar ovde nije broj godina u planu, već ideja uspostavljanja neke vrste sveobuhvatnog i planskog programa tranzicije ka cilju potpune slobode. Na primer, u prvoj godini, zakon A treba ukinuti, zakon B modifikovati, porez C smanjiti za 10%, itd.; u drugoj godini treba ukinuti zakon D, porez C smanjiti za dodatnih 10% itd. Veliki problem sa ovakvim planom jeste to što on, nasuprot libertarijanskim principima, snažno implicira da recimo porez D ne treba da bude ukinut do kraja druge godine planiranog programa. Stoga se padanje u zamku graduelizma dešava na širokoj skali. Potencijalni libertarijanski planeri će pasti u zamku da se protive bilo kom bržem putu ka slobodi od onog koji je sadržan u njihovom sopstvenom planu; i zaista, ne postoji nijedan razlog u prilog sporijem a ne bržem putu; potpuno suprotno. 

 

Postoji još jedna teška greška u samoj ideji planskog programa za ostvarenje slobode. Jer sama brižljivost i studioznost izvođenja, sama sveobuhvatnost prirode programa, implicira da država zaista nije zajednički neprijatelj ljudske vrste, da je moguće i poželjno koristiti državu za izvođenje planiranih i izmerenih koraka ka slobodi. Uviđanje da je država glavni neprijatelj čovečanstva, s druge strane, vodi do potpuno različite strateške perspektive: naime, libertarijanci bi trebalo da vrše pritisak i da sa oduševljenjem prihvataju svako smanjenje državne moći ili delatnosti u bilo kojoj oblasti. Svako takvo smanjenje u bilo koje vreme treba biti pozdravljeno kao doprinos smanjenju zločina i nasilja. U tom smislu, libertarijanska briga ne sme da bude korišćenje države za kretanje u smeru deetatizacije, već da se on ili ona bore protiv bilo kojih i svih manifestacija etatizma, u bilo koje vreme i na bilo kom mestu... 

 

Tako, libertarijanac nikad ne sme da dozvoli sebi da bude uhvaćen u zamku bilo kakvog predlaganja “pozitivne” vladine akcije; prema njegovom viđenju, jedina uloga vlade treba da bude da se ukloni iz svih sfera društva onoliko brzo koliko je možemo naterati da to uradi. 

 

Ne treba da bude ni nikakve retoričke protivrečnosti. Libertarijanac se ne zadovoljava nikakvom retorikom, pogotovo ne političkim preporukama, koje bi mogle biti usmerene protiv njegovog cilja. Pretpostavite, tako, da libertarijanca pitaju da da svoje mišljenje o nekom poreskom smanjenju. Čak i ako oseća da u tom trenutku ne može glasno pozivati na ukidanje svih poreza, ono što on ne sme da uradi jeste svoju podršku smanjenju poreza dopuni neprincipijelnom retorikom, kao što je: “Pa naravno,neki porezi su od suštinskog značaja…”, itd. Krajnji cilj može da ugrozi jedino cvetanje retorike koja zbunjuje javno mnenje i u suprotnosti je sa principima i nad njima vrši nasilje. 

----------------

Murray N. Rothbard (1926–1995) je bio potpredsednik Mizes Instituta i dekan Austrijske škole u Auburnu. Tekst koji donosimo je prevod odlomka iz drugog dela knjige Za novu slobodu (For A New Liberty).

 

Prevod: Borislav Ristić